Jutro mog vjenčanog dana započelo je s mojom kumom i zajedničkim uljepšavanjem u kozmetičkom salonu. No, dogadjanja koja ću pamtiti započela su dolaskom iz frizerskog salona. Sva sretna sa svojom svadbenim make upom i frizurom, ispred kuće sam ugledala bager i valjak koji se spremaju asfaltirati cestu. Pomislila sam, ma to se oni šale, pa voditelj radova zna da danas imamo vjenčanje. Tata i stric pokušavali su dogovoriti s radnicima zaustavljanje radova i molili ih da planirano završe u ponedjeljak. Konačno nakon duge rasprave javili su mi kako su uspjeli riješiti situaciju na dobri stari hrvatski način. Napokon je došao i trenutak da me izvedu pred mladoženju. Spuštajući se pred goste osjetila sam ogoromnu tremu od nepoznatog. Sve je nestalo kad su se vrata otvorila i pred mene izašao moj današnji suprug.
Ali, inače ugodni ljetni dan u trenutku se pretvorio u proljetni pljusak, koji je trajao samo za vrijeme prošnje. Izgledalo je kao da nikoga ta kiša ne smeta osim mene. Ali stari kažu, kiša na vjenčanju, sretan brak. Slavlje je počelo. Kiša je padala, a naši fotografi su krenuli s improvizacijom. Slikanje za zahvalnice odvijalo se u mom vrtu umjesto u Maksimiru. Zamislite mladneku u svom najljepšem izdanju kako stoji na tepihu za brisanje nogu usred blatne trave. Ali svejedno slike su uspjele. Vjenčanje u crkvi je ugodno iznenadilo i nas same. Svećenik, inače moj nekadašnji profesor, imao je osobnu i poticajnu propovijed, a djevojke koje su pjevale rasplakale su većinu uzvanika već na ulaznoj pjesmi. Sam obred potvrdio je mudru izreku starijih i iskusnijih mladenki, kako je smisao vjenačanja obred i ništa drugo. Na kraju obreda vjenčanja moja prijateljica, a danas partnerica, poklonila nam je pjesmu koja je pjevana i na njihovom vjenčanju. Bio je to jedan od poklona koji se pamte.
Nakon vjenčanja , svatovi su otišli u hotel, a mi smo zajedno s kumovima ipak otišli do parka Maksimir. Kiša se smirila. Prve minute našeg braka proveli smo s kumovima fotografirajući se. Vrlo ugodnu i opuštenu atmosferu stvorili su naša fotografkinja i snimatelj, Dijana i Tomislav iz foto studia DT. No i tamo se dogodilo nešto ne predviđeno. Ja sam inače alergična na ubode komaraca, a pogotovo kad mi je organizam pod stresom. Mislite kako mi se nije upravo to dogodilo. Ali nije pod tvojom kontrolom, stisneš zube i ideš dalje. Unatoč svim kremama, oticanje nožnog zgloba i ruke nisam mogla spriječiti. Morali smo se zadržati duže od predviđenog. No na puta do hotela kum je negdje u automobilu iskopao antialergijsku tabletu. I pomoglo je.
Napokon, nakon sat vremena kašnjenja došli smo u hotel. Bili su nam dovoljni ljutiti pogledi naših roditelja da znamo kako je njima bilo iščekivati. Slavlje je napokon počelo. I priča bi završila ovdje sa opisima slavlja i plesa, da točno u ponoć, nije izašla naša svadbena torta koja je na sebi imala sve što samo tražili da ne bude. Nakon sati izgubljenih u dogovorima i biranju torte, dobili smo tortu koju nismo željeli. Prvi uvijet koji samo dogovorili sa slastičarkom bio je da ne želimo mladence na torti. Možda nam se već tada trebala upaliti lampica da bi se nešto tako moglo dogoditi, jer nas je slastičarka uporno pokušavala nagovoriti da vrh torte ne ostane prazan. Ispred nas je nizala mladence, golubove, labudove pa i štrumfove. Sve smo uporno odbijali i zamolili da u narudžbenicu napiše što sve ne želimo na torti. I kao da se gospodja koja je izrađivala tortu poigrala, pa sve što je pročitala da ne želimo ipak odlučila staviti na tortu. Naravno da su svi gosti shvatili da sam ljuta i da se nešto dogadja, jer sam čim se torta približila iščupala mladence. No, možda bih ja i preživjela događaj s tortom da bend koji nas je zabavljao nije odlučio popraviti situaciju tako da je krenuo sa shou-om zvanim hranjenje tortom. U dogovorima prije vjenčanja od njih smo tražili samo da se uz rezanje torte samo održi zdravica. Ali, oni su u tom trenutku mislili kako spašavaju situaciju. No, ipak sve je završilo, sve je prošlo. Danas imamo lijepe uspomene i događaje koje možemo prepričavati. Iako nismo imali uobičajeno vjenčanje, za nas je to bio događaj kojeg ćemo se rado sjećati, jer su nas okruživali bliski ljudi koji su se trudili učiniti najbolje što su znali i mogli. I ovaj tekst pišem kako bi svi Vi koji ga čitate iz mog iskustva shvatili da ma koliko se vi trudili i koliko god unaprijed planirali nije sve pod vašom kontrolom. Ima stvari koje ne možete kontrolirati, jednostavno se dogode. Tu je i djelomična motivacija za otvaranje studia za vjenčanje . Želja mi je pomoći mladencima u preuzimanju poslova o kojima oni tog dana ne trebaju voditi brigu. A i pomoći u danima pripreme kako bi izbjegli što manje ovakvih i sličnih situacija. A ako se one i dogode lijepo je imati osobe koje će naći rješenje za njih.
Bivša mladenka!
Ivana Hren
